Intimist (Serbian)

INTIMIST
(odlomak iz knjige “Komunistička intima”)

Jasna Koteska


Published in:
Pro femina, casopis za zensku knjizevnost i kulturu, Beograd, 2008, br. 51-52, 268-282.




Jovan Koteski
“Brojke za uporedbu”

za moju decu, Vasila i Jasnu

U vreme robije
moj zatvorski broj je bio: 6412.

U Homerovoj “Ilijadi”
stih 6412 glasi:
“Sada ćete umesto vašeg oca
platiti grdu grešku”.

Nekad se stvari
u vremenu i prostoru
rimuju i bez naše volje.
Šta se može.”


O emocijama koje su ostale u jednom autobusu


Nikada nisam htela da napisem ove redove, iako mi nijedna tema nije bila važnija. Ali, ne biramo mi teme, teme biraju nas. Moj tata je bio pesnik. Kasnije su mi rekli da takva profesija ne postoji. Moj tata je bio moja najveća ljubav, radost i gordost. Ipak, ne postoji nijedna ulica mog detinjstva, a da je ne mrzim. Sada živim na drugom kraju grada, i svaki me odlazak u naselje mog detinjstva tera u depresiju. Nisam prošetala jednom ulicom mog detinjstva, a da me tata nije požurkivao da se okrećemo po tri puta unazad. Ako me nije on terao, ja sam njega terala. Bili smo otac i ćerka, i saveznici. Ali nije ovo biografska knjiga o mom ocu. Od svih ljudi na ovoj planeti, svoje roditelje najslabije poznajemo, to je ta Hegelovska dijalektika, i lešinarski bi bilo zalagati se za suprotno. I da hoću napisati knjigu o mom ocu, ne mogu. Ovo je knjiga o tome kako je mene boleo komunizam i palanački mentalitet, a ne kako je mog oca boleo. Moj tata je, hvala bogu, barem u smrti pronašao svoju slobodu. Od sviju, pa i od svoje dece. Moj tata je hteo ostati zapamćen po svojim pesmama. One su njegova biografija.

Ovih nekoliko redova su moji. Moga tatu su uhapsili istog jutra kada sam krenula u srednju školu, sa sudbinskim imenom “Josip Broz Tito”. Podnela sam dokumente zajedno sa svojim prijateljicama. Sve smo imale iste petice, za razliku od drugih, ja sam imala i nekoliko diploma. Za razliku od ostalih mene nije bilo na spisku, to jest bilo me je, ali ispod crte. 2 septembra 1984, u 6 sati ujutru, dok me ispraćao na moj prvi školski čas, nepun sat pre no što su ga uhapsili, moj me je tata tešio da je sigurno napravljena neka greška, nemoguće je da sam izostavljena, primiće me, sigurno. I zaista. Olovkom sam bila prekrižena sa spiska ispod crte i dodata iznad crte. Trčećim korakom sam se vratila kući, da prenesem srećnu vest mom ocu. Ali moj tata više nije bio kod kuće. Bila sam 35-ti đak u razredu koji je primao 30. Nisam tada shvatila da sam višak, kao i četvoro drugih. Nikada nisam saznala od kakvih grehova je bila sačinjena naša otpadnička petorka. U godinama koje su usledile, svojoj sam gimnaziji donela puno diploma. U godinama koje su usledile, zaboravila sam da su jednom zaboravili da me prime. I nikada nisam pomislila da su moje ime na spisak dodali ljudi UDB-e. Danas ispada da sve što znam, njima dugujem. Zato je logično, da ovu knjigu, njima posvetim.

Lažu ti koji kažu da imaju uspomene na svoje traume. Kada si u traumi, gradiš paralelne svetove. Dok smo se drmusali u prepunom autobusu prema Idrizovu (zatvor u blizini Skoplja), uvek sam zamišljala jednu istu scenu. Kako šetam svoga psa, kojeg nisam imala, kroz gradski park. Uvek ista scena, uvek isto kuče. U kantini ispred Idrizova smo stajali satima i gledali prema glavnoj kapiji; posetioci su bili ili previše glasni, ili previše tihi, između nas nije bilo nikakvog nesporazuma. Nas su uvek uvodili u jednu veliku halu, koja se zvala trpezarija i mada su trpezarije intimne, ovde ništa nije bilo lično. Mi smo uvek sedeli na našem stolu, levo od bifea, na kome su prodavali istih pet stvari koje su se prodavale i u kantini. Moj tata je izlazio prvi, što nije bila mala stvar u odnosu na zatvorenike od gabarita, koji su se gurali iza njega. Kada bi seo za “naš” sto, nije govorio ni mnogo, ni glasno. Levo od nas je uvek šetao policajac, koji se u lenjinovskom duhu, tada zvao milicajac. Zatim smo se istim autobusom vraćali nazad. Zalepila bih se o prozorsko staklo i otvorenih očiju gledala u svog psa iz parka. Moram vam priznati, gradski park je meni i dan-danas odvratan.

Kada sam počela proučavati tatin dosije, bila sam vođena jednom jako urgentnom, ličnom potrebom. Nisam ja imala glad da saznam ko su bili tatini špijuni, niti zašto; nisam bila vođena potrebom da shvatim veliku istoriju; nisam htela raščlanjivati logiku jugoslavenskog komunizma, još manje palanačku verziju makedonskog komunizma. To se desilo kasnije, kada su se emocije oslobodile svega što je konačno pravilo, ili bi još uvek moglo da pravi, nekakvu razliku. Njih, te emocije, sam morala da ostavim na jednoj stanici da bih mogla produžiti. Mi, tada, i nismo imali puno stanica na kojima su zastajali naši autobusi…

Htela sam za sebe, lično da se pomirim sa prošlošću svoje porodice. Osećala sam neki prošli gubitak, nekakvu neprepoznatu tugu. Zamislite na momenat, kako se oseća čovek sa teretom tuge koji ne može javno da istuguje? Inicijalni momenat za mene, došao je kada sam čitala knjigu Antigonin zahtev (Antigone’s Claim), 2000 Džudit Batler. Zadnji pasus, prve glave je glasio: “Antigona odbija da se potčini svakom zakonu koji odbija da javno prepozna njenu tugu, i u tome anticipira situacije onih sa javno neistugovanim bolima – što bolesni od side, recimo, dobro znaju. Na kakav tip žive smrti su osuđeni ovi ljudi?” Znajući da je ukupna brojka ličnih komunističkih dosijea u Makedoniji veći od 15.000, počela sam da brojim njihovu decu i rodbinu i da se pitam: “Gde su ovi ljudi danas? Šta rade sada? Šta rade sa svojom tugom?”


Biografije


Reči ne donose blaga sa vrhunca, ni ona iz utrobe bregova. Ali, postoji živo
sećanje koje blago prenosi kao ruka koja miluje, preko svih
stvari vrednih pamćenja. No to čisto sećanje
ne može se upisati nespretnom rukom i grubim alatom….
Franz Kafka


Biografije. Biografije su želje. Najčešće su želje da se sačuva, da se zadrži platonovsko sećanje na čoveka koji je predmet biografije. Čak i u najsuvljim biografijama postoji jedna skrivena, a megalomanska ambicija (prepoznata makar u onom jedinom trivijalnom detalju), ambicija da se uhvati ono nešto sa-one-strane, gde čovek, koji je predmet biografije peva, ljubi, misli, igra, kreira, živi, ambicija da ga sretne u tom pevanju, ljubljenju, mišljenju, igranju, kreiranju, življenju…

A ipak. Sve biografske želje nisu iste. Ima, naime, najmanje dva tipa želja vezanih za želju da se memorira jedan život. Prvi tip su želje koje su krenule da se pozdrave, vođene od potrebe za jednim, već uvek nemogućim dodirom sa onim koga već nema, to su susreti kao pozdravljanje, susreti u potrazi za zajedničkim izmešanim mirisom. A drugi tip. Druge su želje vezane za tvrdo ponavljanje izvesnosti, susreti kao užasna potreba rememoracije, reprodukcije prascene, prve slike čoveka koji je predmet biografije, potreba da se uhvati i da se zaledi njegov razlog, njegovo kretanje; želja da se uhvati onaj nevidljiv detalj, preko koga će se otvoriti i raširiti sve iz njegovog života, sve što može da im bude, (i baš zato što može – baš zatoće i biti) posluženo hijenama iz grada, želja da se uhvati sve “do taloga” jednog ljudskog života, da bi taj tvrdo uspostavljeni talog postao uslov za izobličenje, za kaznu i za smrt.

Svakako, oba tipa biografskih susreta su zapisi, to su zapisi sastavljeni od reči, od reči koje probijaju nevinu hartiju, da bi uništile njenu glatku površinu, njenu uvek već prisutnu spremnost da primi zapis. Ali upravo zbog tog proboja, važna je ruka što piše zapis, ruka što kreće ka proboju hartije. Zato je važna želja koja kreće u potragu za izgubljenom prošlošću, ka sećanju na jedan život, ka memoriji. Te reči su tu da podsećaju. Ali kako uopšte reči mogu da podsećaju?

Biografija kao scena istorije, i posebno književna biografija kao sećanje na književnu istoriju, uvek mora da bude zapis koji je nezan, zapis koji miluje, zapis koji nije krenuo ka želji da cementira, da usmrćuje i da uništava. Biografija ne može da se uspostavi preko reprodukcije – svako prihvaćanje (koje zajedno sa misterijom, čini jedan ljudski život) je moguće samo na simbolički način, samo u odsustvu, in absentia, samo kada sama biografija odluči da stane na prag, ispred ulaza u tuđi život, i na tom pragu odluči da (samo) stane.


Biografije – leksikoni


Rano je za zadnju reč, kažem vam,
govorim skoro sa kraja – prvi,
ja nisam bio na sceni za koju me osuđujete
ja sam bio sam scena u krvi!
Jeftusenko


Znači, postoje najmanje dva tipa biografija. I svakako, tu su treće, najčešće biografije. One iz književnih leksikona. Evo šta oni kažu o mom ocu.

Jovan Koteski (1932-2001) je makedonski pesnik, koji pripada trećoj generaciji savremenih makedonskih pesnika. Njegov otac, moj deda, je radio kao gasterbajter-šećerdžija u Bratislavi, Slovačkoj. 1948 godine zatvoren je od strane slovačkog Informbiroa i osuđen na 9 godina robije, zato što su u njegovom stanu u Bratislavi našli Titovu sliku, sliku istog Maršala u čije se ime, da ironija bude veća, kasnije sudilo i mome tati. Moj je tata postao sumnjiv za UDBU zbog surove komunističke logike koja kaže – tvoj tata je sumnjiv, znači i ti si sumnjiv. Moj tata ja prvi put uhapšen i saslušan iste 1948. godine, kada mu je bilo 16 godina. Drugi put 1952, itd, a policijski dosije pod kodnim imenom “Intimist”, pod kojim je moj tata bio vođen u službama UDBE, otvoren je tek 1961 godine.

Moj se tata sa svojim ocem sreo samo dva puta u životu, jedanput kada je imao 7 godina, i drugi put kada je imao 26 godina. O drugom susretu iz 1958, moj tata je kasnije zapisao ovo: “Vraćajući se, javio se jednoj mojoj tetki, a ona ga je dovela u moj ćumez, koji sam iznamljivao dok sam studirao u Skoplju. Uveče, kada sam se vratio sa fakulteta, u sobi vidim – gost. I eto jedan zagrljaj jednog opustelog, tegobnog života.”

U Skoplju upisuje studije književnosti, koje nikada ne završava. Tri decenije radi kao novinar u Radio Skoplju. Igrao je značajnu ulogu u uspostavljanju tzv. modernistickog pokreta u makedonskoj literaturi sa 20-tak zbirki poezije: Zemlja i strast (1958), Osmeh pred zoru (1958), Zlodoba (1963), Težina (1965), Peplosija (1966), Senke (1972), Zelene porte (1975), Herakleja (1978), Pomorija (1981), Bdeti i snevati (1982), Polilej (1983), Plodovi (1985), Tapija (1985), Živožarica (1990), Sunčeva narukvica (1990), Mornice (1991), Ralica (1992), Zlodoba (1992), Lelejka (1994), Usamljenost (1994), Praznik (1995), Tragač (1995), Rešetke (1996), Darovi (1997), Odron (1998), Razor (1999) i Krtechina (2000).

2. septembra 1985. uhapšen je i osudjen na 5 godina robije. Optužba ga tereti za ilegalni rad na rušenju Jugoslavenske federacije i za stvaranje nezavisne makedonske države. Pripada zadnjoj grupi političkih zatvorenika-intelektualaca u bivšoj Jugoslovenskoj federaciji. Najveći impuls za njegovo oslobadjanje iz zatvora među makedonskim piscima (akcija, koja se inace nikada nije desila) 1986. pokrece američki pesnik, Alen Ginsberg (Allen Ginsberg), tadašnji pretsednik Komisije za zaštitu prava pisaca i novinara u svetskom PEN-centru, koji te godine boravi u Makedoniji. Za njegovo oslobadjanje najviše je zaslužan Predrag Matvejević, predsednik jugoslavenskog PEN centra (sa sedištem u Zagrebu). Pismima do Okružnog suda u Skoplju i do Saveznog suda Jugoslavije u Beogradu, uspeva da izdejstvuje preispitivanje presude i ekspresno oslobadjanje Koteskog iz zatvora.

Zadnju deceniju života Jovan Koteski provodi u relativnoj izolaciji u svom domu u Skoplju, pateći od paranoje. U novembru 2000. godine, sedam meseci pred smrt, uspeva da vidi selektivne delove svoga dosijea. U njemu je zabeleženo da su ga pratili duže od 40 godina njegovog 69-godišnjeg života. Umire 12. jula 2001. u krug najbliže porodice.



Biografije „Jedno Jednoga”



Oblivium, to je ono sto briše.
Šta? Označitelja kao takvog.
Lakan


Zatim, postoje one biografije, koje to nisu. Biografije koje su sastavljene od nagonskih sećanja. Onih u kojima si se konstituisao kao „jedno jedno” – prvi označitelj, da sam na primer ja zavolela jednu životinju, a zatim ima „jedno dve”, gde se ja smeštam tamo gde je iznos, ne na nivou „jedno jednoga”, nego na „jedno dve”. Gde već počinje da radi ono što je zapis, koji probija nevinost hartije…

Sa tog mesta gde je „jedno jedno”, mesto ja, njegovog deteta, postoje izolati od sećanja, izlučivanja, introjekcije, koje su (već) kuće za sva značenja i za sav posao iza rekonstrukcija. Na tom mestu mogu da vidim kako gledam, ali ne mogu više da vidim. To je prostor koji priča sa jedne tačke koja više ne može da se seća gubitka, gde se dešava zamena fantazmi sa realnošću, nešto nesvodljivo, što možda funkcioniše kao taj prvobitno potisnuti označitelj. Znači, sa tog mesta „jedno jednog” evo nekih sećanja.

Moj tata mi čita Lorkinu pesmu „Dva mornara na bregu” i tumači mi pesmu, pojašnjavajući da to nisu dva, nego jedan isti mornar, ali jedan u njemu je produžio da putuje brodom po svim morima sveta, a drugi u njemu je ostao u jednoj luci u Aziji kod žene koju će voleti celi život.

Drugo sećanje, drugi izolat. Moj je tata kupio sliku. Na njoj je vaza sa tri cveta, Pikasov stil. Vazu drže tri ruke. „Slika nije ništa posebno, mogu nacrtati lepšu”, kažem, a ja sam dete. Moj se tata osmehuje, kaže da uzmem hartiju i da probam. Idem u sobu i crtam istu sliku, po sećanju. Pokazujem mu list, moj tata kaže da sam nacrtala istu sliku. „Ali lepšu”. „Da (osmeh), ali cela stvar nije da nacrtas istu sliku, nego da nacrtas svoju sliku, tako kako je slikar nacrtao svoju…”

Treća. Moj tata zvoni taj petak na vrata. Niko već dve godine ne zvoni na naša vrata. Zvonjava – to je kretanje pretnje… u zatvoru sa ove strane zatvora. Taj petak, otvaram vrata i gledam tatu, nenajavljeno vraćen sa robije, ekspresno oslobođen, toga jutra, u zatvoreničkom odelu, nije stigao da ga svuče, sve što je mislio tog momenta, toga jutra, je da treba što brže da stigne kući. Ne shvatam da se u međuvremenu, na mesto moje velike ljubavi rodila jedna velika, dosadna mržnja. Moj prvi impuls je da mu zatvorim vrata. Da svi produžimo da živimo po zatvorima, svako u svome. Ne shvatam da, da je možda znao da me voli samo malo manje, i da sam samo malo više mogla da razumem ono što nam se dešavalo, ne bih ga mrzela kolko sam ga mrzela od momenta kada je nestao. Svaka ljubav se čini samodovoljnom. Ljubav u vreme krvavih sistema, takođe. Nisi spreman za gubitak, ja nisam bila…

Četvrto sećanje. Moj tata u kući koja se raspada od neimaštine i gladi. Moj tata 1994. godine, vraća se sa posla i po običaju pita da li ga je neko tražio. Niko?

Peto. Moj brat je diplomirao, tog marta, sada je atomski fizičar. Tata pijan, sa diplomskim radom moga brata izlazi iz kuće da traži novac, moj brat treba da se vrati u Beograd, radiće u Nuklearnom instituttu u Vinči, imaju i ugašeni nuklearni reaktor. Moj tata se vratio i baca na sto 400 maraka. Klati se. „Sedeo sam u društvu mladih ljudi, biznismena, Jasne. Jedan iz moje generacije sedi tamo… kaže mi, Jone, ne blamiraj se bre, dođi bar sa mnom, ne sedi za stolom sa decom… A onda, kada je video, e kada je dete izvadilo da broji… 100, 200, 300, 400,… zaustavio sam ga; dosta je, kažem mu, vratiću ti ih, a on mi kaže: Čiča Jovane, ako mi ih vratiš, ja ću da te bijem. A ja ću mu ih vratiti, zato mu kažem: bij me, ali ja ću ti ih brojati na ruci, kao ti sada”. Klati se sa plavom sveskom „Diplomski rad, kandidat Vasil Koteski, Fakultet za fiziku, 1994”, seda na jednu gomilu knjiga, gomila pada, ali moj tata još uvek stiska svesku „Diplomski rad…”

Šesta. Proces dugog pomirenja. Jedan čovek, koga slučajno upoznajem na jednoj konferenciji, traži me za neki projekat. Nemamo novca i radim svašta. Nekoliko me meseci ubeđuje da odem u Budimpeštu gde predaje, upisuje me na njegov univerzitet, prima me da živim sa njegovom porodicom, otvara mi vrata svoje biblioteke, daje mi Fukoa i ruske disidente, čitam sve što nema nikakve veze sa mojim studijama. Nekoliko dana pred kraj tih studija, moj profesor mi pokazuje debeli dosije njegovog dede. Moj profesor, je, ustvari unuk jednog od glavnih komunističkih špijuna Mađarske. Ovo je njegov način da se oduži. Iza mene, u kuću se useljava jedna devojka koja beži iz Miloševićevog Beograda. I ona živi bez novca, i ona čita knjige što joj ih daje naš profesor. Pomogao nam je da nađemo rečnik kojim bi znale da objasnimo stvari koje nam se dešavaju u naše istorijsko vreme. Zadnje jutro, u vozu iz Budimpeste za Skoplje, prvi put, nakon mnogo godina, osetila sam sreću što se vraćam kući, posle sto godina, opet kod tate. Da, on je bio dete nekadašnjeg komunistickog špijuna.

Moj tata, dan pred smrt. „Ovaj dom nije dom. A potrudili smo se. Evo, majka je tu stavila slike, i ovo cveće, i ove police. Divno. Ali ovo nije dom. Razumećeš me, zar ne? Svako mora da ide kući. Ja sada mora da idem kući.”


Biografije „prijatelja”

Vi hoćete na meni da svirate, hoćete da saznate za moj ključ, hoćete da mi iz srca iščupate tajnu; hteli biste da učinite da odjeknem od najnižeg tona do vrha svoje skale. A evo ovog malog instrumenta u kome je divan glas i obilje tonova, pa ga vi ipak ne možete naterati da progovori! Do sto đavola, mislite li vi da se na meni može lakše svirati nego na jednoj fruli? Nazovite me kojim hoćete instrumentom, vi me možete pipati, ali ne možete svirati na meni.
Šekspir


I zatim, svakako, tu su tvrde biografije. Njih obično pišu oni što ti se smeškaju i drže nož iza leđa. Tvoji prijatelji, makedonski pesnici i pisci.

Kada mi je u novembru 2000. moj tata prvi put pokazao svoj dosije, to je bilo samo nekoliko meseci pred njegovu smrt. Toliko vremena smo imali, vremena za pomirenje. Mnogi među nama, deca političkih zatvorenika, nisu imali ni toliko sreće. Prvo što mi je pokazao bila je rubrika: „Suradnja sa Službama unutrašnjih poslova: nije imao!” A onda je čitao tih 300 (od ko zna koliko) stranica, što su mu dozvolili da ih vidi iz svoga dosijea i da ih ima, sa samo nekoliko imena, sa polovom strana precrtanih flomasterom, da bi konstatovao ono što je znao celi zivot. Da je najmanje 42 od 69-godina svoga života bio predmet isledjivanja! I onda smo shvatili da paranoja nije bila paranoja, da strah nije bio iracionalni luksuz, nego više stanje svesti. I onda čitas, boli te, ali barem vidiš da nisi lud.

Kada je moj tata izašao iz zatvora, dešavalo mu se da mu na ulici okrenu glavu njegovi najbolji prijatelji, naši literarni doajeni, naše lektire. Isto se dešavalo celoj mojoj porodici. Razumemo ih, bilo im je teško, nisu znali kako da se pozdrave, a da se ne povrede. Razumemo ih, ali da se razumemo, neće nikad da ih razume pesnik i dete u mom tati, zato što za to dete, ti mehanizmi ne mogu da budu shvaćeni. I u ime tog deteta što ih nije razumelo, u ime mog tate koga više nema, imam samo jedno da im poručim, iz usta hrvatskog repera, Eda Maajke: Mater vam jebem…

Kada mi je tata ostavio dosije, osnovno pitanje u prvo vreme za mene nije bilo, ko, kako i zašto, nego jedno sasvim drugo, infrastrukturno pitanje. Kako je izgledala konkretno ta mašinerija? Ko je otkucao ovu stranicu? Kako se zvala ta daktilografkinja? Ko je prisluškivao mog brata dok se dogovarao za trening atletike? Za kakvo dobro je bila ta informacija? Da li je vredelo? Kako je izgledao “informator”? Šta je doručkovao tog jutra? Sa kojom je replikom ispratio decu u školu? Da li je sa platom koju je primao za svoj podzemni rad, napravio od svoje dece, srećne i dobre ljude? Jer ako je napravio, to je barem nekakva galaktička uteha. Ako nije, mene ni to ne teši…

Isto kasnije, dok čekas autobus, odjedanput ti padne na pamet jedno lično pitanje. Meni se desio taj autobus jedno jutro. Kada mi je postalo jasno da je taj aparat za prisluškivanje kod nas u kući stavljen u vreme kada sam rekla moje prvo „halo” mojoj prvoj simpatiji. On je bio tajna za sve moje prijateljice, ali ne i za državnu strukturu. Da mogu da biram, ne bih htela da je tako. Da je moj brat mogao birati, ne bi hteo da je tako. Ali vidite, mi nismo imali izbora.

To su fundamentalne stvari i jako su važne. Ne možete prisluškivati jednu naciju bez ikakvih posledica i zatim očekivati da vam ta nacija bude normalna. Ne možete, zatim, da im jedno jutro kazete: treba da uđemo u Evropu, nemojte da prelazite ulicu na crveno. Oni su svojim traktorima pregazili sve intimne koordinate naših ljudskih života, prelazeci uvek i obavezno na crveno, prešli su sve semafore jedne ljudske intime, a onda od nas traže da stanemo i da budemo lojalni njihovim konvencijama.

U dosijeu moga tate postoji dokument da je kod nas stavljena naprava za prisluškivanje, ali nema dokumenat da je nekad sklonjena. Reci ćete, niko lud neće danas da se bavi prisluškivanjem penzionerskih razgovora moje mame, ali vidite, ne možemo znati. Zato što je takva ta logika sistema. On mora da te drži u paranoji. Neće ti reći kada je počeo da te prisluskuje i neće ti reći kada je prestao. Namerno ti neće reći kada je prestao, da se ti ne bi opustio.

Moj tata je bio politički zatvorenik u vreme kada su se u Sloveniji već desili Lajbah i NSK. Nije problem u rehabilitaciji. Dobićete dokument da je sad sve u redu, ali se s time možete slikati. Zaposlićete se u institucijama sistema i neće vam biti ništa lakše. Izgledaćete uklopljeni. Biće sve u redu. Ali vi znate. Vaši očevi (i majke) žigosani su. Celi delovi njihovih života, markirani su crnim flomasterom, kao i delovi njihovih dosijea. Ako su bogovi namenili tvome ocu da strada, ti ne možeš da živis u blagostanju, pa ne znam kakve koordinate da uspostaviš za sebe. Ne postoji tako nešto kao što je logika zdravlja, reda i razuma. Ako jedna nacija hoće da bude zdrava, ona mora masovno da psihoanalizira samu sebe. Da bi saznala bolje svoje mehanizme. Nas i to mrzi. U ime svega toga, pozivam decu bivših političkih zatorenika da otvore dosijee koja čuvaju kod kuće. Znam da zaobilaze fioke, zato što ih boli. Ali ako ih jednom otvore, može početi manje da boli.


Nasilništvo makedonske kulture

Da, zaista sam samo putnik, skitnica na zemlji.
Da li ste vi, nešto više?
Gete

Dosije mog tate pokazuje kako je građena strategija kontole u kulturnoj sferi, između 1960-1990. Ako napuštate dom, prate vas. Ulicama kruže upravnici, opštinari, policajci, saradnici, informatori, službenici UDBE, vaši prijatelji, ali vi ne možete razaznati ko je ko. Vi ste vezani za vaše mesto, to mesto ima ime, u slučaju moga tate, to ime je POO „Intimist”. Vi ste intimist, i kao takav krajnje ste sumnjivi. Šta ima da budete intimist 1961, kada su svi ostali sociolozi.

U dosijeu moga tate defilira užasna smotra živih i mrtvih pesnika, literata, slučajnih ljudi i – policajaca. Svet dosijea moga tate je svet opscene kombinacije makedonskog pesnika i policajca, koji se često spaja u istog čoveka. To je svet bez stabilnih koordinata prijateljstva.

Tip kontole se zasnovao na sistemu stalnih izveštaja, spiskova i zapisnika. U januaru 1988 u dom mog tate, javilo se lice X da izrazi „novogodisnje želje i čestitke”. Sadržina te čestitke, prosleđena je do TRIMA drugim instancama - u knjige za informacije, otsek DB i fascikle za legalnu vezu! Zapisnici povezuju centar (DBK) sa periferijom (očevim „prijateljima”). Vlast se distribuiše isključivim putem, pravilnom hijerarhijom, do najniže instance, do krajnjeg svodnika, koji beleži svaki potres kod praćenog. To beleženje ide do tragikomičnih situacija. U dokumentu informatora iz aprila 1961, moj tata se za vreme ručka požalio na sistem, X je „dobronamerno” podsetio mog tatu da je njemu lično dobro i da nema zašto da se žali. Odjedanput nastaje „preokret”. Citiram iz dosijea „Jonče je iznenada izasao napolje iz kafane, jer je neko lice prolazilo i otišao je sa njim da razgovara”. U prevodu ovo znaci da je moj tata ustao da bi se pozdravio sa drugim prijateljem. To je dovoljan razlog za alarm u hijerarhijskom ustrojstvu. Operativna beleška traži da se vidi ko je pozdravljeni i traži da se on pretpostavi kao meta isleđivanja.

Zamislite za momenat da ste moj tata, makedonski pesnik Jovan Koteski u aprilu 1961. 18-tog tog meseca, našli ste se sa vašim prijateljem (ime mu je precrtano crnim flomasterom) da biste ručali u hotelu „Makedonija”. U razgovoru ste se žalili da su makedonska sela siromasšna i da u Makedoniji ima previše srpskog uticaja. Vaš „prijatelj” je ustvari špijun i odmah je to dojavio službama. U junu 1964. ste bili u gostima kod jednog svog prijatelja. Bili ste u grupi makedonskih pesnika. Pričali ste o nekim slovenačkim časopisima. Pisac - vaš domaćin je doušnik. Istog meseca šetali ste „korzom” (kako stoji u dosijeu) sa trojicom najpoznatijih makedonskih pisaca. Jedan od vas je doušnik. Istog meseca sa trojcom makedonskih pisaca bili ste u gostima kod četvrtog. Piscima ste rekli (citiram iz dosijea): „Vasington na srpsko-hrvatskom jeziku u emisijama o Jugoslaviji temeljnije daje informacije nego naša štampa”. Makedonski pisac, a vaš domaćin, je doušnik. U oktobru 1964. ste sa nekoliko prijatelja bili u nečijoj kancelariji (precrtano je cijoj). To je „radna prostorija saradnika”. Istog meseca sa petoricom kolega i pisaca, našli ste se u hotelu „Turist”. Pričali ste o „ostavci Hruščova”, vi ste rekli da se vodi „prokineska politika”, jedan od vaših prijatelja je doušnik. Istog meseca je pao neki avion na Avali, a vi ste u goste kod svog kolege, pesnika, ukupno ste petorica pesnika. Vi iskazujete sumnju da ne može tek tako da padne avion na Avali. Vaš domaćin je doušnik.

Ako ste živeli život mog tate između 1960. i 1990. vaši doušnici su uvek bili uz vas. Vlast je raspoređena na mnogo tela. Ali oni ne sede za susednim stolom. Ne vire iza saksije. Ne pretvaraju se da čitaju novine u foajeu. Ovo nije film. Ovo je vaš život, a informatori su vaši najbliži prijatelji i kolege, makedonski pesnici i pisci. Kao i svi ljudi ovoga sveta i vi sa svojim prijateljima pričate o stvarima koje su vam važne, šta vas boli, šta vas raduje, i šta vas uznemirava. Ali dok vi pričate sa svojim prijateljima, vi ne znate da ustvari pričate jednom hibridnom, dvoglavom biću, koje ima jedno lice pesnika, a drugo lice polcajca bez uniforme.



Tvrdo krilo

Nosovi pitomaca treba da su tupi i podvijeni, to zapovedaju propisi, koji misle na sve… Nase oči uvek treba da gledaju u prazno, i ovo stoji u pravilniku. Naše uši su jako neuobicajene. One jedva nešto mogu da čuju, zbog postojanog napregnutog slušanja.
Robert Valzer

Ali “laki” tip nadzora koji je vršen nad mojim tatom (zvanično od 1961, nezvanično od 1948), traje do kasni1960-tih. U tom periodu, glavni akteri-doušnici su njegovi prijatelji, pisci i pesnici.

Od kasnih1968, više nisu dovoljni pisci-policajci. Nepoznata agentura pocinje da salje policajce-pisce. Oni nisu njegovi prijatelji, ali njihov posao je da to postanu. U tome uspevaju tokom duge četiri godine. U dosijeu su cenzurisani svi dokumenti o ovom razdoblju, a možemo ga rekonstruisati na osnovu izjava moga oca (i drugih aktera) tokom istražnog postupka. Oko 1968. na vrata mog tate kuca nepoznato lice. On je policajac u uniformi, u aktivnoj je službi u naselju Lisice gde moj tata živi. On je zadužen da ostvari vezu, preko literature. Pretstavlja se kao policajac i od mog tate traži da mu napiše preporuku za objavljivanje knjige. Tata već ima nejasnu ideju da je praćen. Preplašen je od uniforme, i slaže se.

Nekoliko meseci kasnije ide prema autobuskoj stanici i sreće istog policajca, sada u društvu nepoznatog coveka – i on je policajac u uniformi. Prvi policajac upoznaje tatu sa drugim. Predstavlja ga kao „svog dobrog druga, velikog Makedonca”. „Pomislio sam da me oni, kao službenici milicije, provociraju, da me isleđuju”, piše tata u izjavi. Nižu se meseci, jer cela procedura traje 4 godine. Jednom, moj tata ide u mesaru. Presreću ga isti policajci, preupućuju ga u drugu mesaru, bližu kući jednog od njih i zovu ga unutra. Upoznaju ga sa trećim čovekom iz policije. „Nije mi bilo jasno šta ti ljudi traže od mene, ali su mi govorili da ko nije dobar Makedonac, da će glava da mu leti kao kod petla. U meni se ugnjezdio strah i jeza. Navedena lica me više nisu ostavljala na miru. Do dana današnjeg, nije mi jasno zašto se sve to vršilo nada mnom” – piše tata.

Od 1968. dešava se preokret u tipu praćenja. Sada nisu dovoljni samo prijatelji koji šijuniraju, mnoštvo ljudi koji informišu „lako”, sa ciljem da zbace masku ovog sumnjivog čoveka. Sada imamo prodor zakona u najsitnije segmente života. Prijateljstvo se ne iskorištava, ono se konstruiše. Ova grupa policajaca nakon nekog vremena postavlja bombe na nekoliko mesta u gradu. Informišu moga oca, koji se izbezumljen seli u drugi kraj grada. Ne prodaje i ne iznajmljuje svoju baraku, nego je prepušta rodjacima i odlazi pod kiriju. U ovaj stan 1972. dolazi jedan od policajaca. Sa sobom ima ručnu bombu, hvata je za okidač i mom ocu preti da ako nekome kaže za njihove akcije, ubiće mu porodicu. Prema pismima Predraga Matvejevića i prema policijskoj dokumentaciji, tata u rukama drži mene, koja imam 2 godine. Tata kaže da će ćutati i ova ga grupa ostavlja ga na miru. „Od tog dana sam bio u dubokom očaju. Nikada nisam shvatio šta su im bile namere i zašto su tako postupali sa mnom”.

Nisam kriminolog i ne znam zašto se ovo drugo „tvrdo” krilo što vrši stalni policjiski nadzor nad mojim tatom – radikalizira. Da li postoji tako nešto kao radikaliziranje policije? U ovom sistemu svevidljivosti, policajci su takođe bili meta stalnih kontrola i nadkontrola. Kao aktivni policajci, oni su znali da su stalno vidljivi, da su efekti nadzora stalni i neprekinuti. Da li je neki deo UDBE imao skrivenu agendu, zašto su koristili moga oca? Zašto su 12 godina u svetu ovakve stalne policijske kontrole zaštićeni, ko ih je štitio? Zašto su otkriveni tek 1987? Zašto je jedan član grupe, ispektor UDBE, bio od same UDBE postavljen na radni zadatak da traži samog sebe, to jest da traži svoju grupu? Zašto su odjedanput uhapšeni 12 godina kasnije? Zašto jedan od policajaca umire u zatvoru? Zasto je jedan policajac pobegao iz zatvora, nabavio ilegalni pasoš, prešao jugoslovensku granicu i otisao u Kanadu gde je ubijen od strane grčkih tajnih službi? I konačno, zašto je moj tata uhapšen zajedno sa njima? O ovom periodu nedostaju svi dokumenti iz dosijea, i pošto ne možemo da spekulišemo nikakvom mogućnošću, ova pitanja ostavljam otvorena. U septembru 1985. moj je tata sproveden i uhapšen zbog „poznantstva” sa ovom grupom.

Kada nepune dve godine kasnije, moj tata izlazi iz zatvora, ne samo što nadzor nad njim ne prestaje, nego se i duplira. Postoje dokumenti, koji traže pojačano praćenje i kontolisanje svake njegove kretnje i izjave. Na dve stranice postoji detaljna strategija za njegovo praćenje, razobličavanje njegovih interesa, proveru svih lica koji stupaju u kontakt sa njim, planiranje mera i aktivnosti za obradu interesa, a kako stoji u dokumentu „U zavisnosti od potreba bice primenjene i metode (precrtano flomasterom)”, a to nakon što su sve mere, uključujući i meru „Produžavanja mere kontrole telefonskih razgovora” već na snazi. Znači, kakve dopunske mere? Prema dosijeu, sada se opet u igru uključuju njegove kolege, pisci, ovaj put duplirani sa policajcima iz DBK-a. Sad se opet aktivira cela mašinerija pisaca-policajaca.



Kolko jedno živo biće može izdržati?

Jedno oko vidi, a drugo oseća.
Pol Kle


Moj tata je celi život manifestirao uznemirujuću svest da ga prate. U jednom transkribovanom razgovoru iz 1987. tata priča sa X: „Od kad postojim nada mnom se uvek vrše provokacije, a jedno živo biće, toliko može da podnese. Pričaću ti, zgrozićeš se.” Međutim, koliko više pričate, toliko nailazite na gluve uši, i koliko se više šalite, ljudi sve više odmahnuju rukom. Vi nemate načina da dokažete intiman osećaj da ste praćeni. Deo te opscene strukture vlasti, je da ostanete sasvim usamljen. Usamljenost je cilj, dobro je da si sam. Oni će učiniti sve, da ostaneš sam, kada su te već svi napustili. Da bi tako bio pritešnjen, što će tvoji špijuni ostati tvoji najbolji „prijatelji”.

Često su me pitali, kako je tata preživeo svoj politički progon? Postoji nešto što znaju oni koji su preživeli torturu. Čovek koji je bio izložen višedeceniskoj torturi, na momente postaje jedino bol. Bol postaje objekt bez ljudskih atributa i sadržine. Opisaću vam kako je izgledao jedan običan dan moga tate, recimo 1994., a to je nakon što je moj otac bio slobodan, a komunizam završen.

Moj tata je pokušavao da spava danju. Za njega je bilo neizdrživo da bude budan kada je napolju svetlo. Onaj koji je preziveo torturu, boji se svetla. On koga su celog života nadgledali, a sam ne gleda; on koji je objekt informacije, a nikada subjekt u komunikaciji – on se boji svetla, zato što vidljivost garantuje funkcionisanje vlasti. Kada je bio budan, tata je šetao iz jedne u drugu sobu. Sada će ući u neku sobu, i izaći će odmah. Postajaće u hodniku da oslušne šta radi mama u kuhiji, pokucaće na vrata moje sobe, da vidi da mi se nije desilo nesto užasno, upotrebiće neki izgovor, npr. „čitam Cvetajevu” i ne čekajući odgovor, isto će toliko brzo izaći. Satima će strepeti iza zavese, gledajući djubretara koji je odlučio da zadnja tri sata do kraj radnog vremena odsedi baš na trotoaru ispod našeg prozora. A šta ako on nije djubretar? Mnogi djubretari u dosijeu su ispali „službena lica DBK-a”. Leći će. Spava na jedno oko, i na svaki šum skače, traži da mu se objasni šta se desilo, hoće da vidi, da se uveri. Živi kao da će svaki momenat neki najvažniji čovek da dođe i da donese najvažniju odluku od koje će se materijalizovati proročanstvo njegovog života.

Čovek koji je prošao 40 godina političkog progona, gradi strategije za opstanak. Kada zvono zvoni, on pomislja: koji je sledeći koji će biti mučen? Ako zvoni neko na vrata, stane i dugo osluškuje disanje čoveka koji zvoni. Jedva skuplja hrabrost da proviri kroz ključaonicu. Čak i ako dobro poznaje onog koji zvoni, dugo ga posmatra. Nekada krenem da otvorim, ali za njega je pitanje života i smrti da prvi otvori vrata, da mi se ne bi desilo nešto užasno. I napokon: “A, Vera, udji… tu je Jasna”.

Čovek koji je preživeo torturu, ne može da se rekonstruiše preko identifikacija. Njegov svet nije baziran na dijalektici. On je nedostatak nedostatka. On je čisto pristustvo. Čovek koj je preživeo torturu razvija nemogući paradoks. Prekid reprezentacija i previše reprezentacija. On ima milion slika užasnih mogućnosti sistema i slika koje ne nose memorije. Čovek koji je preživeo 4-decenijsku torturu je moj tata, makedonski pesnik Jovan Koteski.


Usvojena molba!


I sad opet poče ono odvratno učtivo pogađanje, jedan je iznad K. pružio nož drugome, a ovaj ga, opet preko K. vraćao njemu. K. je sada tačno znao da bi njegova dužnost bila da sam dohvati taj nož, dok je prelazeći iz ruke u ruku, lebdeo nad njim i da sam sebe probode.
Kafka


Kada u rukama držite dosije moga oca, prvo što hoćete da vidite je ko su doušnici.. Zatim koji je bio njihov glavni motiv? Korist, vera u sistem, sadizam, pravdoljublje…? Ali vidite u tome je perverzija moga tate, vi ste petorica pesnika, jedan od vas je doušnik, ali ne znate ko konkretno, zato što je njegovo ime, precrtano crnim flomasterom. Špijun je jedan od njih, ali ko?

Moj tata je uzeo svoj dosije novembra 2000. godine. Svi koji su te godine podigli svoj dosije znaju da su morali potpisati jedan formular. U tom formularu doslovno stoji: “Zbog zaštite podataka i informacija o privatnom i porodičnom životu tražim da cela sadržina ovog dosijea ostane tajna do (100 godina od moga rađanja, a u slučaju moga tate je zavedena – prim. autorke) 2032 godina, i to, ukoliko isto ne bude uništeno i predato na čuvanje u Arhiv Republike Makedonije”. Kada potpišete taj formular, sledi konačna cinična zavrsnica. Na kraju dokumenta, piše da je molba „usvojena”.

Užas policijskog dosijea nije samo u činjenici da je moj tata živeo život u kojem je policija imala lice njegovih najbližih prijatelja. Užas se sastoji i u jednoj višoj agenturi u ime koje je njegov svet još tešnji i od tesnog sveta antičkih heroja, koji se uz krik obraćaju nebu: „Nepravdu trpim”! Grčki čovek strada od užasnih kazni koje su mu namenjene, ne zbog vlastite krivice, ali kada hoće da sazna u ime koje više agenture strada, i nebo i zemlja se prevrnu, da bi on video. Kada Edip hoće da zna šta se desilo u njegovoj prošlosti, svedok se pojavljuje već u sledećem činu.

Moj tata je čekao dugih 40 godina da bi video. I kada je sa strepnjom stao ispred vrata DBK-a, ispred vrata one instance koja se celi život iživljavala nad njim, kao pred zadnju utehu, koja će mu pomoći da vidi, onda su ga službe DBK-a, naterale da podnese molbu u kojoj moli da mu se nikada ne ispuni zadnja nada. U svom formularu, tata moli da zauvek ostane zatvoreno ono u ime cega je stradao. Podneo je molbu da mu dosije postane dostupan 2032. godine, a u međuvremenu im je dao „dobrovoljan” amanet da dosije spale. Moj tata je hteo da vidi da nije bio lud kada je tvrdio da ga ceo život prate. Ali je suštinski hteo da vidi za kakvo dobro je to bilo. I morao je da pročita, da se njegova molba – da nikada ne vidi razrešene svoje životne tragedije – „usvojila”!


Moj tata je, u retkim trenucima humora, nazivao svoje dosije „biografija prijatelja”. To je donkihotovski humor. Prvo se nasmešiš, onda namestiš složeni osmeh, da bi na kraju shvatio da se smeješ u lice čiste tuge. Otkako si preživeo pogrom svoga vremena, u kome su ti prijatelji pisali biografiju bez da im je naručiš, ostaje ti da svaki dan do ostatka svoga života, živiš Kafkijansku realnost, udbaške svakodnevice. I da do beskraja svoje zemaljske usamljenosti ponavljaš stihove: „O, prijatelji moji, nema prijatelja!” Ipak, moj tata je zaista otišao, oprostivši svima sve. Dan pred smrt, tata mi je rekao da „ide kući”.

 

Post a Comment